DERBI NIŠAVSKOG OKRUGA OFK NAPREDAK 1929 – FK MORAVA

Svojevrsni rivalitet aleksinačkog Napretka i žitkovačke Morave je činjenica kojom se ovdašnji ljubitelji fudbala odavno ponose. Rivelitet traje još pre rata, sve do današnjih dana. Biće ovo jedan od najzanimljivijih međusobnih mečeva za bodove u prvenstvu Nišavskog okruga. Svaki međusobni okršaj ova dva rivala bio je posebno uzbudljiv. Ali svaki od njih nosio je u srcima navijača posebne ožiljke, ili od radosti ili od tuge, jer ovo nije običan fudbalski meč. Ovo je derbi, meč koji rađa junake ili tragičare na zelenom terenu, potrudićemo se da u subotu ostavimo srce na terenu i da mi budemo junaci velikog derbija. Igramo na gostujućem terenu i svakako biće nam potrebna velika pomoć naših vernih navijača. Ovom prilikom pozivamo sve navijače naše Morave da dođu u subotu na gradski stadion u Aleksincu i podrže žitkovačke plavo-bele. Meč je od velikog značaja za obe ekipe, ali mi kao lideri na tabeli imamo jasan cilj, to je borba za pobedu. Zato dođite da u fer i korektnoj borbi izborimo pobedu. 
Da se podsetimo nekih davnih vremena derbija i kako je to bilo početkom pedesetih godina…
Piše tadašnji centarfor Morave:
Svetozar Vukadinović – Toza Pop
Kada sam pomenuo Napredak, fudbalski klub iz Aleksinca, inače ljutog rivala, onda se mora reći da je on tih godina igrao bolji fudbal od nas. Mi bismo po nekad nadmašili sebe i pobedili ga. Jednu od tih naših pobeda nisam zaboravio. To je bila eliminaciona utakmica za kup i igrala se u Žitkovcu. Čini mi se da je ceo Žitkovac došao to nedeljno popodne da navija za nas (inače ove utakmice su imale posebnu draž). Mi smo se ozbiljno pripremali i dugo dogovarali. Ja sam obično igrao centarfora ili desnu polutku, ali sam sada tražio da igram centarhalfa da bih njihovog najopasnijeg napadača Boru “Klempu“, mog profesora hemije, osujetio da nam da gol. On je bio poznat po brzini, naglim trzajima, sigurnim driblinzima i posbno po davanju golova “makazicama“ preko glave. Prilepio sam se uz njega i uvek uspevao da skočim i uznem loptu kada je njemu upućena. A “Napredkovi“ igrači nisu imali koncepciju kako da svom napadaču dobace loptu sve vreme utakmice. Iako mi je bio profesor hemije u gimnaziji, ni reč nismo progovorili. Nisam napravio ni jedan faul, ali mu nisam dozvolio da ni jednom šutira ka golu “Morave“. I slično, kao što sam učinio u Paraćinu, skoro u devedesetom minutu krenuo sam sa loptom preko centra i zbog markiranja “Moravinih“ napadača, niko me nije napadao, i ja sam se bez većih teškoća približio onoj pravougaonoj liniji što obeležava bekovski prostor, kako ni jednog svog igrača nisam imao slobodnog, odlučio sam da sam izvedem akciju do kraja i skoro bez snage više sam gurnuo loptu ka levom uglu gola. Golman “Napredka“ je očekivao težak šut, spremao se za skok, ali ga je lopta gurnuta efeom prevarila i ušla u gol. Za promenu rezultata nije bilo vremena i tako smo “Napredak“ eliminisali.
U Žitkovcu je te večeri bilo veselo, svi igrači su bili nošeni na ramenima do centra, i tu ostali do kasno u noć. Cele te noći umesto sa njima, ja sam iako premoren od utakmice učio hemiju i to ne samo poslednje lekcije.
Predpostavljao sam da će Bora “Klempa“ hteti da mi, ako ne budem znao, održi lekciju da je bolje da se manem fudbala i da učim jer se od fudbala ne živi. I naravno, kako je ušao na čas ostavio je dnevnik na katedru i prozvao me: De, Vukadinoviću, kao da je hteo da kaže- Da vidimo sada šta znaš! Sve što me je pitao iz novog i starog gradiva znao sam, odgovarao sam zrelo, promišljeno, tako da nije mogao da mi stavi nikakvu zamerku. Na taj odgovor sam dobio najveću ocenu (pet) i sećam se, nije hteo da me više ispituje do kraja školske godine, i zaveo mi na kraju ocenu pet.